Vremenski je duga, književno zanimljiva, a emotivno izražajna povezanost književnice Vesne Parun i Zagorja. Još početkom 40ih godina 20. stoljeća ona dobiva od svog mladića, tada studenta u Zagrebu, razglednice iz Stubičkih Toplica, gdje joj piše kako pleše tamo. Sredinom 70ih Parunova često odlazi prvo u Krapinske, a potom i u Stubičke toplice i kako bilježi – u bazenu, u sumrak, u glavi sastavljam sonete (Kad ptica prestane voljeti, 2022.). Našu izložbu u Velikom Taboru S onustran Medvednice: Vesna Parun započinjemo 1976. godinom kad se intenzivno družila s poznatim zagorskim književnikom Josipom Brezinščakom Bagolom. I dok se on zadnjih godina javno sjeća tih mjeseci, zanimljivo je kako se ona baš nigdje na njih ne osvrće, dok je susret sa zagorskom prosjakinjom Magdicom Kušan proglasila sudbonosnim, a samu staricu, Zagorcima poznat lik, uzdigla do iznimno mudre, gotovo svete žene o kojoj se pišu pjesme, stvaraju grafike i fotografije (objedinjene u mapi Magdica). Godine 1999. Parunova joj, zajedno s pjesnicima Biserkom Rožanković i Željkom Špoljarom,odaje ponovo počast knjigom Zagorski četverolist. U njoj pjesnikinja iskazuje i svoje kritičko razumijevanje Zagorja – I Zagorje ima svoju „drugu stranu Mjeseca“, svoju neostvarenu viziju raja, svoju vrelu mineralnu utrobu i svoj ravnodušni pokrov neba. Kao što je moglo oblikovati čovjeka da bude buntovnik, ženu da se preobrazi u prosjakinju, tako isto im može šapnuti budi pjesnik!… U trenutku pisanja tih redaka, nije još znala da će upravo ona biti stanovnicom Zagorja, točnije Stubičkih Toplica od 2000. godine – pjesnikinja i književnica na svojoj zadnjoj životnoj stazi. (Ž. Vujić)
