Obitelj Oršić
U 17. stoljeću Ivan Franjo Oršić, koji je studirao u Bologni i posvetio se vojničkom pozivu, oženio je Elizabetu Petričević, kćerku Jurja Petričevića od Miketinca, vlasnika Gornje Stubice, Jakovlja i Praznog. Elizabetin je brat Franjo ubio 1658. u Stubici svoju ženu Katarinu barunicu Keglević. Ubojstvo je izazvalo veliku pozornost, a po tadašnjem je običaju njezina porodica kao zadovoljštinu mogla tražiti predaju ubojičina imanja. No, Petričević se sporazumijeva sa sestrinim mužem i ustupa mu svoja imanja u zamjenu za imanje Petrovinu u Turopolju koje je Elizabeta donijela Oršiću u miraz. Ubojica nikada nije uhićen, usprkos svim nastojanjima porodice ubijene, ali su dobra zaplijenjena u korist države. Kralj nije htio potvrditi ugovor o zamjeni, ali je Franji Oršiću dao darovnicu za ova imanja. Oršić tajnim ugovorom dozvoljava Petričeviću da dalje živi u Stubici uz uvjet da će imanje pripasti Oršićima, ako Petričević, koji je imao samo malu kćer, umre bez muškog potomka.
Franjin sin Antun oženio se vrlo mlad lijepom i obrazovanom barunicom Marijom Terezijom Wintershoffen s kojom je imao troje djece. Nakon nekoliko godina braka optužio ju je za nevjeru i pokušaj ubojstva uz pomoć magije. Dobio je rastavu, što je za to doba bilo gotovo nevjerojatno, a djeca su oduzeta majci i predana na odgoj daljnjim rođacima.
Obiteljska predaja kaže da je Antunovog sina Bernardina, koji je imao sedam godina kad mu je ubijen otac, u dvadeset sedmoj godini u Laduću ubila grofica Vojkffy, vjerojatno zbog ljubomore, ali iz izvora proizlazi da ga je ubio vlastiti kmet. Bernardin je s Anom barunicom Patačić imao sina Krstu (1718.-1782.) koji se istakao u ratovima Marije Terezije, a obavljao je i druge javne službe u Hrvatskoj. Godine 1744. dodijeljena mu je grofovska titula i od tada se Oršići ubrajaju u najviše hrvatsko plemstvo. Krsto je sagradio novi dvorac u Gornjoj Stubici na mjestu ranije srednjovjekovne utvrde Samci. Bio je oženjen Josipom Zichy iz bogate i ugledne mađarske obitelji, a imali su jedanaestero djece. Krsto i Josipa sagradili su dvorac u Gornjoj Bistri. Josipa Oršić izdala je knjigu „Betegujuche sivine vrachitel to jeszt szuprot vszakojachkomu sivinszkomu betegu hasznovita, vnogo puti probuvana, ter isztinszka znaidena vrachtva“, jedan od prvih veterinarskih priručnika u Hrvatskoj. Umrla je od upale pluća u 53 godini. Imali su tri sina: Adama, Franju III. i Ivana Nepomuka.
Ivan Nepomuk (1753.-1817.) se posvetio vojničkom pozivu. Oženio je Eleonoru Keglević. Od 1807.-1817. bio je upravitelj pošte u Zagrebu. Poštanski ured bio je smješten u njegovoj kući u Opatičkoj ulici. Imao je četiri sina, Augusta, Vilima, Ernesta i Karla te dvije kćeri, Antoniju i Valburgu.
Svi kasniji Oršići (osim Adamovog sina Jurja, koji nije imao djece) potječu od Ivana Nepomuka. Njegovu će poštansku službu nastaviti sinovi, u Zagrebu Ernest, a Karlo postaje upravitelj pošte u Severinu.
Drugi brat, Franjo Ksaverski, posvetio se duhovničkom pozivu i završio teologiju u Rimu. Bio je župnik u Krapini, a zatim kanonik i opat u Zagrebu. Bavio se proučavanjem ptica.
Adam je rođen u Stubici. Oženio je Leonardu Vojkfi, s kojom je imao četvero djece: Reginu, Jurja, Josipa i Petra (koji je umro s godinu dana). Kada se oženio, dobio je na uživanje stubičko gospodarstvo, koje nakon očeve smrti i podjele s bratom Franjom i zadržava. Nakon smrti prve supruge oženio je Francisku Keglević, s kojom je imao rano umrlog sina Ladislava. Osim sina Jurja, samo su Adamove kćeri doživjele odraslu dob. Regina se udala za Heinricha Sermagea, a Josipa za Ferdinanda Kulmera. Uspomene koje je napisao Adam Oršić dragocjen su izvor za proučavanje hrvatske povijesti na prijelazu 18. u 19. stoljeće. Osim sažetog uvida u njegov životopis i životopis njegove obitelji, Adam Oršić izlaže kratku kroniku zbivanja za njegova život u Hrvatskoj i Europi.
Adamov sin Juraj (1780. -1847.) oženio se Wilheminom, kćerkom baruna Hillera, no nisu imali djece. Mladost je proveo služeći u vojsci te stekao čin bojnika.
Pripadao je konzervativnom krilu ilirskog pokreta i bio odlučan protivnik mađarske hegemonističke politike. Dao je veliki doprinos radu Streljačke družine i poklonio joj svoj majur Tuškanac s imanjem te od Streljane učinio važno središte društvenog života iliraca. Juraj Oršić spada među malobrojne velikaše koji su od početka pružili punu podršku preporodu. Nakon povlačenja iz vojne službe uključio se u politički i društveni život, kroz rad u Saboru i županijskim skupštinama. Pružao je podršku narodnom preporodu na razne načine, uz ostalo i novčano. Istupao je s govorima podrške na županijskim skupštinama i zasjedanjima Sabora, tražeći da se u uporabu u Hrvatskoj uvede narodni jezik. Prijateljevao je s grofom Jankom Draškovićem i bio jedan od glavnih pokretača i član vodstva Narodne stranke. Od 1820. do 1847., kada je umro, bio je član svih hrvatskih sabora. Juraj Oršić umro je bez zakonitih nasljednika. Preminuo je u Gornjoj Stubici, gdje je i pokopan. Jurjevom smrću završava razdoblje u kojem su Oršići igrali značajnu ulogu u društvenom životu Hrvatske.
