Izložba

VIKTOR ŠIPEK

23.10.2020.-28.2.2021.

MUZEJ SELJAČKIH BUNA, GORNJA STUBICA

PREDJEL SLIKAN VODOM

Slikarstvo Viktora Šipeka

Viktor Šipek (1896. – 1969.) nježan je slikar akvarela, tehnike koja uz njegovo ime stoji kao višestruka odrednica: prozračan, tankoćutan, onaj koji zazire od oštrine, osjetljiv na svjetlost, onaj kojemu je netvarno – primjerice sjena – jednako čvrsta građa kao lišće ili ziđe. Ono što hlapi – voda, oblaci – daje najveća uzdarja njegovoj lakoj ruci. Ne može se reći da je, unatoč tim lirskim svojstvima, Šipek suviše sjetan, patetičan ili sentimentalan. Njegov kist vodenom bojom crta vješto i precizno. Jer Viktor Šipek voli gledati da bi pamtio. I kad zaustavlja zrak u krošnji, i kad ovjekovječuje trošnu hižicu kao spomenik, i kad mu je motiv zaista spomenik, on im smireno nudi šansu da traju. Sve je kod njega na sigurnom. Sve se daje prepoznati bez velikog otpora. Možda je taj zazor od drame razlog što je Šipekovo slikarstvo nailazilo na širok odjek kod publike i što su njegove slike bile gotovo obvezni element međuratnih građanskih interijera. Ali taj širok odjek, to prihvaćanje po površini, možda je skrivilo i stanovitu Šipekovu zakinutost u povijesti hrvatske umjetnosti. Jer nailazila su desetljeća koja su pretpostavljala sugestiju naraciji, neizvjesnost mjerila sigurnom motrištu, ili kavez za oko sudioničkoj mašti. …
Viktor Šipek nije težio za budućnošću. Osjećao se dobro u baštinjenoj okolini i u osvojenoj vještini da je suvereno artikulira u sliku. Izabrao je tehniku, odnosno izabrala ga je tehnika, u kojoj je najprimjerenije iskazao i svoj lirski temperament i svoju sklonost točnosti. Akademski uzorno osposobljen, odličan crtač, znao je ublažavati „sunce od jasnoće“, prema prelijevanjima boja (= tvari), prema čistim prizorima spokoja i ljepote po kojima ga najviše pamtimo, u koje su se gledaoci rado useljavali; a ta evazivna komponenta svakako se pojačano legitimira nestankom svijeta na koji se odnosila. Dugo putujući kroz dvadeseto stoljeće, Šipek je gotovo postao sinonim ustrajnog poetskorealističnog akvarela, ali je zatitrao i na velike društvenopovijesne mijene, ostavljajući o njima ikonografske tragove bez ideološkoga podlaganja. Kad ga oslobodimo onih revolucionarnih propusnica što su samo kroz budućnost dopuštale u povijest, a to nam je danas daleko lakše, vidimo njegov doprinos hrvatskoj umjetnosti dvadesetog stoljeća kao pravi dobitak.

Željka Čorak

Životopis

Viktor Šipek rođen je 15. veljače 1896. u Kapelščaku, Donja Stubica (danas Stubičke Toplice). Višu školu za umjetnost i obrt u Zagrebu (kasnije Akademija likovnih umjetnosti) upisuje 1911. kod profesora Menci Clementa Crnčića i Roberta Auera. Godine 1915. završava školu, a iste godine mu umire otac. Samostalno počinje izlagati 1918. godine. Studij slikarstva nastavlja u Njemačkoj u privatnoj školi prof. Knirra u Munchenu, gdje nastavlja školovanje 1922. na Bavarskoj likovnoj akademiji kod prof. Hermanna Gröbera. Odlazi na studijsko putovanje Njemačkom, a ubrzo i po Italiji. Godine 1937. ženi se Marijom rođenom Perinić i stalno nastanjuje u Zagrebu. Tri godine kasnije rodila im se kćerka Helena. Iste godine zaposlio kao tehnički crtač i kartograf i na tom poslu radio u državnim ustanovama pod različitim nazivima. Imao je 30tak samostalnih te više kolektivnih izložaba, najviše u Zagrebu, ali i u Karlovcu, Varaždinu, Pragu i Plzenju, Rijeci, Krapini, Gornjoj Stubici i Stubičkim Toplicama. Umire u Zagrebu 1969. u 73. godini. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Donjoj Stubici. Glavna ulica u Stubičkim Toplicama danas nosi njegovo ime.